“Praznik fudbala” u Kardifu

Reprezentacija Jugoslavije u Kardifu 22. maja 1976. godine

Poslednji veliki uspeh na evropskim šampionatima fudbalska reprezentacija Jugoslavije ostvarila je 1976. godine plasmanom na finalni turnir najbolje četiri selekcije.

Tadašnje takmičenje zvalo se Kup evropskih nacija. Trideset i dve reprezentacije bile su podeljene u osam grupa i samo su pobednici išli dalje, u četvrtfinale, gde su se igrale dve utakmice, po jedna na terenu obe ekipe. Pobednici četvrtfinalnih parova nastupili su na završnom turniru, čiji je domaćin bila neka od zemalja-učesnica, u ovom slučaju, Jugoslavija.

Voljom žreba “plavi” su se našli u Trećoj grupi, sa Severnom Irskom, Švedskom i Norveškom. Jugoslavija je prilično ubedljivo osvojila prvo mesto zabeleživši pet pobeda (protiv Norveške oba puta sa 3:1, protiv Švedske 3:0 i 2:1 i Severnih Iraca 1:0) i samo jedan poraz (0:1 od Severnih Iraca).

U četvrtfinalu ih je čekala reprezentacija Velsa, predvođena gorostasnim Džonom Tošakom, centarforom engleskog Liverpula, ekipe koja je između 1976. i 1978. godine dva puta bila šampion Evrope i jednom pobednik Kupa UEFA.

Prvi susret odigran je 24. aprila na zagrebačkom Maksimiru. Jugoslavija je rutinski slavila rezultatom 2:0 golovima Momčila Vukotića u prvom i Danila Popivode u 54. minutu.

Revanš-meč igrao se 22. maja na “Ninijan parku” u Kardifu. Bila je to utakmica ogromnih uloga – Jugosloveni su nosili teret favorita u ovom dvomeču, dok je Vels bio na pragu istorijskog uspeha. Velšani su do tada mogli da se podiče samo jednim učešćem na nekom velikom takmičenju. Bio je to plasman na Svetski kup u Švedskoj 1958. godine, kada su njihovi fudbaleri prošli grupnu fazu i u četvrtfinalu eliminisani minimalnim (0:1) rezultatom od budućeg svetskog šampiona Brazila.

Selektor “plavih” Ante-Biće Mladinić znao je da će to biti ratnička utakmica, pa je u vatru poslao fizički spremne fudbalere, igrače koji neće ustuknuti pred oštrim startovima domaćina, koji umeju da istrpe, ali i da zadaju udarac.

Od fudbalera iz domaće lige, na teren je istrčalo šest Hajdukovaca i dva Veležovca, dok su preostala trojica svoj fudbalski hleb zarađivali u inostranstvu … Na golu je stajao “leteći Mostarac” Enver Marić, u odbrani su bili britki Dražen-Frfa Mužinić i Enver “Džimi” Hadžiabdić, kao i stameni Ivan Buljan i Josip Katalinski.

Sredinom su dominirali maratonci u kopačkama – Brane Oblak i Ivica Šurjak. Jure Jerković je kreirao našu igru, brzonogi Danilo Popivoda i Slaviša Žungul pokušali su da iskoriste prazan prostor u obrani Velšana, dok je stalnu pretnju golu domaćina predstavljao robusni Borislav-Boriša Đorđević.

Posle sat vremena igre Žungula je zamenio još jedan član Veleža, sjajni igrač sredine Franjo Vladić.

Branko Oblak (beli dres) u vazdušnom duelu sa igračem Velsa

Branko Oblak (beli dres) u vazdušnom duelu sa igračem Velsa

Glavni sudija meča bio je Istočni Nemac Rudolf-Rudi Glokner. On je 1970. godine delio pravdu u finalu Svetskog kupa između Brazila i Italije.

“Karioke” uoči finala nisu želele evropskog sudiju, plašeći se da će favorizovati Italijane. Iz istog razloga su se i “azuri” protivili da finale sudi neki južnoamerički sudija.

Kako tada nije bilo kvalitetnih azijskih ili afričkih arbitara, FIFA je našla Solomonsko rešenje – odredila je sudiju Gloknera, sa čim su se saglasili u taboru obe selekcije. Svi su verovali da neko ko dolazi iz sveta iza komunističke “gvozdene zavese” neće suditi “ni po babu ni po stričevima”, odnosno da je dovoljno distanciran i od jednih i od drugih.

Glokner je tako preko noći lansiran među sudijsku elitu, što mu je narednih godina otvorilo vrata svim velikim reprezentativnim i klupskim takmičenjima. Samo nedelju dana pre Kardifa delio je pravdu i u finalu Kupa UEFA.

Divljanje navijača tih je godina u Britaniji bilo u punom “procvatu”. Zbog brojnih huliganskih ispada, upravo je “Ninijan park” bio među prvim stadionima na Ostrvu na kojem je, u cilju sprečavanja upada na teren, oko tribina podignuta visoka žičana ograda.

Sklonost navijača alkoholu i nasilju unosili su nespokoj među velšku policiju uoči susreta. Nedostajao je samo početni impuls koji će tu tenziju pretvoriti u buktinju nezadovoljstva i proizvesti teže incidente …

Glokner je već u 19. minutu podigao temperaturu na tribinama dosudivši jedanaesterac za goste posle duela Malkolma Pejdža i Danila Popivode. Igrač nemačkog Ajntrahta je pao, domaća publika je smatrala da se Popivoda bacio, ali je istočnonemački sudija mislio drugačije.

Najstrožu kaznu sigurno je izveo Josip Katalinski – 1:0 za Jugoslaviju u Kardifu!

Velšani su prvo pogodili stativu Marićevog gola, a zatim i izjednačili preko Jana Evansa, sedam minuta pre odlaska na odmor.

Već pripita publika nije gubila nadu i verovala je u podvig, koji kao da je postao opipljiviji posle gola Tošaka u drugom poluvremenu. Radost oko 30 hiljada gledalaca trajala je samo nekoliko sekundi jer je Glokner zbog prethodne “opasne igre” Džona Mahonija poništio pogodak.

Reprezentacija Jugoslavije: Buljan, Marić, Šurjak, Katalinski, Oblak, Žungul, Hadžiabdić, Mužinić, Jerković, Đorđević, Popivoda

Reprezentacija Jugoslavije: Buljan, Marić, Šurjak, Katalinski, Oblak, Žungul, Hadžiabdić, Mužinić, Jerković, Đorđević, Popivoda

Radost se u trenutku pretvorila u neobuzdani bes prema sudiji iz Istočne Nemačke. Teren je zasut raznim predmetima, najčešće praznim (i punim) limenkama piva. Neki navijači preskočili su ogradu u želji da se obračunaju sa deliocem pravde.

Glokner je odbio da nastavi igru, utakmica je bila na ivici prekida, sve dok redari, uz pomoć velških igrača, nisu uspostavili barem privid regularnih uslova za fudbal.

Situacija tek što se malo smirila, Tošak je još jednom poslao loptu iza leđa Marića. Nova radost domaćina i ponovo neverica. I ovaj put se oglasila Gloknerova pištaljka – pogodak je poništen zbog ofsajd-pozicije napadača Velsa. Kiša limenki ponovo je zasula zeleni tepih “Ninijan parka” …

Da li je to bila kompenzacija ili ne, tek Glokner je dosudio jedanaesterac i za Vels. Golman Marić je pao posle jedne intervencije, a Tošak se sapleo preko njegove noge. Ostala je dilema je da li je čuvar mreže Jugoslavije imao nameru da saplete napadača Velsa.

Kako bilo, Marić se iskupio tako što je panterskim skokom ukrotio šut Terija Jorata sa bele tačke. Bio je to definitivan potop svih nada domaćina da će do finalnog turnira.

Izlaz sa terena na "Ninijan parku", ispred kojeg su domaći navijači sudiji Glokneru pokušali da prirede "vrelog zeku" (FOTO: walesonline.co.uk)

Izlaz sa terena na “Ninijan parku”, ispred kojeg su domaći navijači sudiji Glokneru pokušali da prirede “vrelog zeku” (FOTO: walesonline.co.uk)

Sad je izgleda jedina želja mnogih na tribinama bila domoći se glavnog sudije, koga su označili glavnim krivcem za neuspeh njihove reprezentacije.

Čim je Glokner odsvirao kraj, sa svih strana u teren su počeli da utrčavaju gledaoci. Nemca je brže-bolje okružilo 15-ak policajaca, koji su ga jedva sproveli do tunela. U opštoj gužvi na terenu stradao je i jedan navijač sa jugoslovenskom zastavom, a kod ulaza u tunel i Jurica Jerković je šakom nešto poručio jednom domaćem navijaču …

POST FESTUM: Uprkos silnim protestima domačina na njegove odluke, sudija Glokner nije bio suspendovan. Zbog incidenata na utakmici sa Jugoslavijom, UEFA je kaznila Fudbalski savez Velsa zabranom nastupa reprezentacije u sledećem ciklusu takmičenja Starog kontinenta, ali je tu odluku kasnije ublažila – Velšanima je dozvoljeno da učestvuju u kvailfikacijama za EURO 1980. godine, ali su kao domaćini svoje mečeve morali da igraju najmanje 100 kilometara daleko od Kardifa.

JUGOSLAVIJA: Enver Marić (Velež Mostar), Ivan Buljan (Hajduk Split), Džemal Hadžiabdić (Velež), Branko Oblak (Šalke, Nemačka), Josip Katalinski (Nica, Francuska), Dražen Mužinić (Hajduk), Slaviša Žungul (Hajduk) – Franjo Vladić (Velež), Danilo Popivoda (Ajntraht, Nemačka), Borislav Đorđević (Hajduk), Jure Jerković (Hajduk), Ivica Šurjak (Hajduk).