Lude sedamdesete: Farsa u Santjagu

Vojna hunta je stadion Nacional u Santjagu 1973. godine pretvorila u logor

Dvadeset prvi novembar 1973. godine. Stadion Nacional u glavnom gradu Čilea Santjagu. Vreme i mesto odigravanja druge utakmice “baraža” za odlazak na Svetsko prvenstvo u Nemačkoj 1974. godine između Čilea i Sovjetskog Saveza. Poprište jednog od najapsurdnijih fudbalskih mečeva.

Uoči susreta intonirane su himne SSSR-a i Čilea. Ali na terenu su samo fudbaleri domaće reprezentacije!

Početak susreta, Čileanci kreću sa centra ka pustoj polovini terena, dodaju se međusobno i loptu šalju u prazan gol … Sudija svira kraj, Čile je na svetskom prvenstvu!

Ali, vratimo se u prošlost …

Za plasman na Svetski kup u Nemačkoj, pobednik grupe 3 u CONMEBOL zoni (Čile) morao je da se sastane sa pobednikom grupe 9 u UEFA zoni (SSSR).

Prvi meč, odigran u Moskvi 26. septembra, završio je rezultatom 0:0.

Godine 1970 Salvador Aljende postao je prvi demokratski izabrani predsednik u Latinskoj Americi. Za vreme njegove vladavine sprovedene su socijalističke reforme u Čileu, koje su obuhvatale i nacionalizaciju banaka, fabrika i rudnika. Aljende je ovim potezima stekao nepodeljenu podršku radnika i sindikata, ali se suočio i sa ogromnim otporom vojske i krupnih kapitalista.

Vojska, pod komandom Augusta Pinočea, izvršila je 11. septembra 1973. godine državni udar i svrgnula Aljendea s vlasti.

Vojna hunta je odmah raspustila kongres i zabranila političke stranke bliske Aljendeu. Pinoče je pokrenuo kampanju brutalne represije nad svim političkim neistomišljenicima. Hiljade ljudi je ubijeno ili nestalo.

Stadion Nacional u Santjagu pretvoren je u logor, kroz koji je, prema nekim svedočanstvima, prošlo oko 40 hiljada ljudi. Svlačionice su postale zatvorske ćelije, a zatočenici su svakodnevno mučeni.

Vojska je iz svojih vozila oko stadiona glasno puštala muziku Bitlsa i Roling Stounsa da bi zaglušila krike zatvorenika prilikom mučenja.

Dve najveće sile iz doba “hladnog rata”, SAD i SSSR, zauzele su dijametralno suprotne stavove povodom situacije u Čileu – zvanični Vašington službeno je priznao Pinočeovu vojnu huntu kao legitimnu vlast, dok je Sovjetski Savez, koji je bio blizak Aljendeovom socijalističkom sistemu, prekinuo diplomatske odnose sa Čileom.

Uprkos naporima vojne hunte da dešavanja na stadionu Nacional drži u strogoj tajnosti, svetski mediji počeli su da prenose glasine da se tamo dešava nešto što nema veze sa fudbalom.

Kao odgovor na zahtev fudbalskog saveza SSSR-a da se utakmica odigra na neutralnom terenu jer odbija da njihov nacionalni tim nastupi na stadionu koji je “umrljan krvlju čileanskih patriota”, Svetska fudbalska federacija (FIFA) poslala je delegaciju u Santjago 24. oktobra.

Vojska je izgleda vešto prikrila sve dokaze da je stadion korišćen kao logor i centar za mučenje, iako su unutar stadionskog kompleksa još uvek držani  zatvorenici.

"Sabirni centar" na stadionu Nacional (izvor: lanacion.cl)

“Sabirni centar” na stadionu Nacional (izvor: lanacion.cl)

Zvaničnici FIFA-e su na konferenciji za novinare nakon inspekcije stadiona objavili da je situacija uobičajena i dali “zeleno svetlo” za odigravanje utakmice.

Fudbalski savez SSSR-a odbio je da pošalje reprezentaciju u Santjago i u saopštenju oštro optužio tadašnjeg predsednika FIFA-e Ser Stenlija Rausa za zaveru. U saopštenju je navedeno  da se Raus nada da će socijalističke države, iz solidarnosti prema SSSR-u, bojkotovati Svetski kup, što bi njegovoj Engleskoj, koja se nije kvalifikovala, omogućiti da na “mala vrata” otputuje u Nemačku.

Tako su se Sovjeti odrekli učešća na Svetskom kupu. S obzirom da je FIFA ostala pri odluci da se igra u Santjagu, Čileancima je bilo dovoljno da izađu na teren, započnu meč i postignu gol da bi se i formalno plasirali na takmičenje, kao što je opisano na početku teksta …

Bilo je to finale jedne farse, težak poraz morala, časti i poštenja.

Čile je na Svetskom kupu odigrao tri meča – poražen je sa minimalnih 0:1 od budućeg šampiona sveta Savezne Republike Nemačke i odigrao je nerešeno sa Australijom i Istočnom Nemačkom .

Pinoče je ostao na vlasti do 1990. godine i tek nakon pada njegovog režima, svet je saznao čitavu istinu o zločinima koje je vojska činila nad sopstvenim narodom.

Tako je stadion Nacional postao simbol ludila jednog režima i jednog vremena. A upravo na tom mestu, 1962. godine, Brazil je u finalu Svetskog prvenstva trijumfom 3:1 nad Čehoslovačkom postao šampion.

Za ovaj stadion vezuju se i neke istorijske utakmice jugoslovenske reprezentacije …

Golom Petra Radakovića, “plavi” su u četvrtfinalu tog Svetskog kupa 1962. godine pobedili Zapadnu Nemačku i plasirali se u polufinale, gde su Dragoslav Šekularac (izabran u idealni tim šampionata), Dražan Jerković (podelio prvo mesto na listi strelaca) i drugovi poraženi od Čeha.

Na stadionu Nacional odigran je i meč za treće mesto – pogotkom Eladija Rohasa u poslednjem minutu, domaćin Čile bio je bolji od Jugoslavije …

Najzad, trijumfom nad Saveznom Republikom Nemačkom u finalu, 25. oktobra 1987. godine, omladinska reprezentacija Jugoslavije, predvođena Zvonimirom Bobanom, Robertom Prosinečkim, Davorom Šukerom i Predragom Mijatovićem, osvojila je titulu šampiona sveta …