Jedino olimpijsko zlato fudbalera

Fudbalska selekcija Jugoslavije, olimpijski pobednik u Rimu

Na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. godine pojavila se jedna mešovita selekcija Jugoslavije, koja je zbog nekoliko nesporazuma u toku priprema (Mujić je otkazao, a Miladinović udaljen) sa nedovoljno simpatija ispraćena na najveću sportsku smotru.

Štaviše, bilo je i otvorene skepse – malo ko je verovao da je ova ekipa predvođena Milutinom Šoškićem, Fahrudinom Jusufijem i Vladimirom Durkovićem u odbrani i Milanom Galićem i Borivojem-Borom Kostićem u napadu, uopšte sposobna za neka veća dela.

U “A” preliminarnoj grupi “plavi” su zauzeli prvo mesto ispred Bugarske zahvaljujući boljoj gol-razlici. Pobedili su Ujedinjenu Arapsku Republiku sa 6:1, Tursku sa 4:0, a sa Bugarima igrali nerešeno – 3:3.

U polufinalu, 5. septembra u Napulju, čekao ih je domaćin – Italija. Pošto u regularnom vremenu nije bilo golova, igrali su se produžeci. U 107. minutu naš najefikasniji igrač na turniru Milan Galić zatresao je mrežu Alfijerija, ali je samo tri minuta kasnije Rosini uspeo da savlada Blagoja Vidinića. Bila je to utakmica u kojoj su Italijani dominirali i najviše zahvaljujući upravo golmanu Vidiniću, rezultat je ostao nerešen.

Ono što nisu mogli da odluče sami igrači na terenu, odlučila je sreća. Propozicijama je bilo predviđeno da u slučaju nerešenog rezultata i posle produžetaka pobednika odlučuje – žreb.

Presudni trenutak dogodio se u zatvorenom prostoru bez prisustva publike. Glavna ličnost bio je je Britanac ser Stenli Raus, predsednik UEFA i član FIFA. On je u beli šešir stavio dva papira sa imenima Jugoslavije i Italije. Zatim je podigao šešir iznad glave i mahao njime, a onda je izvukao ceduljicu na kojoj je pisalo – Jugoslavija!

Sreća se nasmešila “plavima”. Ovakav epilog teško je pao Italijanima koji u medijima nisu imali lepe reči za igru naše reprezentacije. List “Unita” pisao je tih dana da je “odbrana Jugoslovena slaba, a napad nije u stanju da izmisli i ostvari originalnu akciju. Kostić, levo krilo, i Galić, vođa navale, jedina su dva klasna fudbalera u ovoj ekipi.”

Međutim, “plavi” su imali srebro u džepu, a veru u konačan uspeh podgrejao je rasplet u drugom polufinalnom meču u kojem su Danci načinili iznenađenje i savladali dvostrukog olimpijskog pobednika Mađarsku rezultatom 2:0.

Veliko finale odigrano je 9. septembra na Olimpijskom stadionu u Rimu.

Jugoslavija je golovima Galića i Željka Matuša rano povela sa 2:0 i činilo se da će utakmica biti pošteđena rezultatske neizvesnosti. Međutim, u 37. minutu italijanski sudija Lo Belo je poništio gol Kostića, a onda je posle protesta naših igrača isključio Galića.

Milan Galić

Milan Galić

Sećajući se ovih dramatičnih trenutaka, Galić je kasnije pričao:

– Igrali smo zaista izvanredno, kao da smo svima želeli da dokažemo koliko vredimo. I štampa koja nas je kritikovala, i što nas niko nije ispratio u Rim, i što se sve zaverilo protiv nas, mada nas je sreća pratila kao nikad. Poveli smo sa 2:0. Sećam se da sam prvi načeo mrežu danskog golmana Frema, udarcem iz velike daljine. Drugi gol postigao je Matuš i kada smo svi bili uvereni u trijumf, sudija Lo Belo zaustavio je našu igru.

U 37. minutu (Tomislav) Knez je prošao po desnoj strani, došao do korner linije i “zavrnuo” loptu. Bio sam u punom naletu, ali sam je propustio jer je iza mene naišao Kostić, i po njegovom običaju gotovo je pocepao mrežu.

Na opšte iznenađenje, Lo Belo je poništio pogodak jer sam navodno bio u ofsajd-poziciji. Kao kapiten mislio sam da imam pravo da mu objasnim šta se stvarno dogodilo. Dotrčao je i ljutiti Bora Kostić. Rekao sam mu tada, pošto je Lo Belo uporno vrteo glavom, stavljajući do znanja da je on u pravu:

– Boro, nema veze, vidiš da vodimo sa 2:0.

Uz to sam dodao i onu našu psovku koju mi često upotrebljavamo kao dobar dan. On je to čuo i pokazao mi rukom da napustim teren. Nije mi bilo jasno kako je znao taj naš izraz.

Posle su mi to objasnili. Pred početak olimpijskih igara na Paliću je održan seminar sudija i naš sudija Erlih skrenuo je pažnju svim kolegama iz inostranstva na nekoliko naših psovki koje su oni dobro zapamtili (“J… ga!”, “Puši/Sisaj k…c!”, “J…m ti mater!”, “Goni se u p…u materinu!” i slične – op.a.). To je bilo dovoljno da prvi i jedini put u karijeri budem isključen. Nisam to ni tada zaslužio.

Naravno, Galić je zaplakao. Otišao je u svlačionicu i u poluvremenu sačekao saigrače.

– Trener (Milovan) Ćirić me je posavetaovao da odem do sudije i da mu se izvinim – prisećao se Galić. – Želeo sam to da učinim i pošao sam hodnikom da ga potražim. Kada me je ugledao, Lo Bela kao da je udarila struja. Mislio je valjda da hoću da se bijem, napravio je scenu i počeo da viče. Odjednom se pored mene stvoriše trojica karabinjera koji su me iz tunela izneli na rukama i preko ograde ubacili na tribine.

Kako sam se osećao bolje da vam ne pričam. Još pre 20 minuta igrao sam na terenu, nosio dres sa nacionalnim grbom, imao kapitensku traku oko ruke. Sada sam sedeo na tribinama, izgubljen i nepoznat među italijanskim navijačima, koji su priželjkivali uspeh Danaca ne bi li tako lakše preboleli onaj nesrećni “šešir” u susretu sa nama.

To mi je bilo najteže poluvreme u životu. Tih 45 minuta nikada neću zaboraviti. Šta mi sve nije prolazilo kroz glavu. Šta ako izgubimo? Kako je moguće da me je isključio i zašto?

Sva sreća, pa su naši fudbaleri imali snage da na terenu održe ravnotežu. Kad je Kostić malo zatim zatresao mrežu laknulo mi je. I što je kraj bio bliže, mislio sam kako da se vratim na teren da primim zlatnu medalju. Znao sam da nema druge, moram da preskočim ogradu.

Tako sam i učinio. U dva koraka bio sam već na terenu, nekoliko redara pojurilo je za mnom, ali kada sam stigao do klupe, sve je bilo u redu.

Dobro sam prošao kad sam uopšte dobio zlatnu medalju. Kako je krenulo, moglo se dogoditi da mi je ne daju i bila bi to moja sportska tragedija – govorio je golgeter naše reprezentacije.

A po povratku iz Italije, svi naši reprezentativci su bojkotovali medije.

– Nismo zaboravili kako nas je sedma sila potcenjivala – objasnio je Galić. – Bili smo čvrsto rešeni da i njima vratimo milo za drago. Osvojili smo zlatnu medalju, ali smo se svi dogovorili da nijednom našem novinaru ne damo nijednu izjavu, kako smo došli do medalje, do zlata. I reč smo održali, pa naš trijumf u večnom gradu Rimu nije imao onaj publicitet koji odgovara olimpijskim pobednicima.

Fudbalska eprezentacija Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. godine – REZULTATI

26. avgust: JUGOSLAVIJA – UAR 6:1 (strelci za Jugoslaviju: Rifai – autogol, Kostić 3, Galić 1, Knez 1)
29. avgust: JUGOSLAVIJA – Turska 4:0 (Kostić 2, Galić 1, Knez 1)
1. septembar: JUGOSLAVIJA – Bugarska 3:3 (Galić 3)
5. septembar: JUGOSLAVIJA – Italija 1:1, posle produžetaka (Galić 1). Jugoslavija se plasirala u finale voljom žreba

FINALE OLIMPIJSKOG TURNIRA, RIM, ITALIJA, 10. septembar 1960. GODINE

JUGOSLAVIJA – Danska 3:1

Olimpijski stadion u Rimu. Gledalaca: oko 40 hiljada. Sudija: Konćeto Lo Belo (Italija). Strelci: Milan Galić (2. minut), Željko Matuš (13) i Borivoje-Bora Kostić (70) za Jugoslaviju, Fleming Nilsen (90) za Dansku. Crveni karton: Milan Galić u 37. minutu.

JUGOSLAVIJA: Blagoje Vidinić, Vladimir Durković, Fahrudin Jusufi, Borivoje Kostić, Željko Matuš, Željko Perušić, Ante Žanetić, Andrija Anković, Milan Galić, Tomislav Knez i Novak Roganović.

SASTAV REPREZENTACIJE JUGOSLAVIJE NA OLIMPIJSKIM IGRAMA U RIMU

Golmani: Milutin Šoškić (Partizan), Blagoje Vidinić (Radnički Beograd).

Odbrana: Zvonko Bego (Hajduk Split), Vladimir Durković (Crvena zvezda), Fahrudin Jusufi (Partizan), Žarko Nikolić (Vojvodina), Novak Roganović (Vojvodina), Velimir Sombolac (Partizan), Ante Žanetić (Hajduk Split).

Sredina: Aleksandar Kozlina (Hajduk Split), Dušan Maravić (Crvena zvezda), Željko Matuš (Dinamo Zagreb), Željko Perušić (Dinamo Zagreb), Silvester Takač (Vojvodina),

Napad: Andrija Anković (Hajduk Split), Milan Galić (Partizan), Tomislav Knez (Borac Banja Luka), Borivoje Kostić (Crvena zvezda).

Reply to ing.Milos Djonović Cancel Reply